'Cirilica     Latinica     IPP     KASC  
Pregled Prvi Preth Sled Poslednji

Naslov: Dobra djela ne propadaju (II)

Napomena: U Beču 1870., Vuk Stefanović Karadžić

On prave misli bez i kakvog straha iziđe gore, a ovi ga onda uhvati i preko broda u more baci. Brod je jedrio, i on se već nije mogao njega uhvatiti. Onda ministar otide opet spavati. Mladoga našljednika carskog iznese sreća na jednu seku podaleko od kraja, ali pod jednu pustinju, đe nikome tuda prolazak ne bijaše, da bi ga izbavio. Kad ujutru svane, vide oni u brodu da njega nema, pa počnu plakati i jaukati sudeći, da se notnjo sam nehotice utopio, i nikako se nijesu mogli utješiti i za najviše njegova žena, jer su se premnogo pazili. Kad dođu kod cara, jave mu nesreću, koja im se u putu dogodila. Tada nastane tuga i plač u carskom dvoru za mnogo, i nigda se utješiti nijesu mogli. Njegove roditelje car primi i kod sebe ih uzdrži kao što je obećao bio. Nesretni zet carev sjedeći na ploči morskoj življaše o travici, koja bješe pri ploči prirasla, vas bješe već pocrnio, aljine na njemu izagnjile, da se ne mogaše poznati i ni od kuda žive duše, koja bi ga izbavila, dok srećom njegovom poslije petnaest dana i petnaest noći eto ti jednog starca na štapu pokraj mora đe ribu lovi. On ga odmah stane vikati i moliti, da ga na suho prenese. Starac mu se obeća: "Hoću" reče "ali da mi platiš." ""Od kud ću ti platiti" odgovori mu on, "kad ni haljine na sebi nemam."" "Ništa za to" starac odgovori; "evo ja imam pri sebi kalamar i pero, ako umiješ pisati da mi se potpišeš, od svega svoga, što bi i gda imao, da ćeš mi polovicu dati." On na to pristane sa svim srcem. Starac onda zagazi i dođe do njega, on mu se potpiše, a starac njega na suho prenese. Onda on od kuće do kuće, od sela do sela, go, bos, crn i gladan, dade mu neko gaće a neko košulju, samo što tijelo pokrije. Nakom trideset dana donese ga sreća u carev grad i pred carev dvor, te sjedne sa štapom u ruci pokraj vrata od dvora, a prsten vjenčani s imenom njegovijem i njegove žene a careve šćere još mu je na ruci stajao. U veče sluge careve prime ga u dvor i dadu mu što je iza njih ostalo da jede. Sjutridan pođe i sjedne ukraj vrata od carske bašče; ali dođe baščovan te ga otole oćera govoreći mu, da će sad car tuda proći sa svojom familjom. On se otole makne i opet sjedne u jedan kraj od bašče, dok evo ti cara gdje šeta s njegovom materom, a otac njegov sa caricom, a žena njegova s krvnikom njegovim, ministrom. Onim se još nije hotio otkriti, već oni šetajući prođu pokraj njega i dadu mu nekoliko novaca; ali na onoj ruci kojom je novce prihvatao, prsten je stajao, žena ga njegova ugleda, i ne mogući ni pomisliti daje on nje muž, reče mu: "Nu, daj mi ruku, da viđu prsten taj kakav je." Ministar, koji je do nje stajao, malo se ka i prepane i reče joj: "Odmakni se" veli "kako bi s ovom odrpanicom govorila?" Ali ga ona ne ćedne ni slušati, već uzme prsten i pozna ime nje i nje muža. Kako se njoj tada učinilo, kako li se srce bilo okamenilo, kad prsten ovaj viđe; ali se opet ustrpi i premuči. Kad dođu u dvor, kaže ona ocu svom, kako je prsten nje pokojnog muža poznala u prosjaka onoga što u bašči sjeđaše, "nego pošlji" reče "neka ga zovnu, da ga ispitamo, od kud je prsten oni u ruke njegove došao." Car odmah pošlje sluge, te prosjaka dovedu. Onda ga car počne ispitivati, od kud je, i kako se zove, i kako je prsten taj u ruke njegove došao. On se više ne mogaše uzdržavati da im se ne otkrije, već počne im redom kazivati, kako ga je ministar oni kad su bili u putu, preko broda u more bacio, i kako ga je sreća na jednu ploču blizu kraja nanijela, na kojoj je petnaest dana i petnaest noći živio o travi, koja je pri ploči prirasla bila, i nakom ovoliko dana kako ga je starac jedan otlen izbavio, "i evo" reče "Bog i moja pravica donese me opet mojim roditeljima i mojoj ljubi." Oni kad ovo čuše, onijeme od radosti, a pošto se malo razabraše, skoči car i zovne oca njegova i mater i kaže im, što se dogodilo od sina njihovoga. Ko bi sad mogao iskazati radost ovu, koja ih obuze, kad su se poznali, kako li veselje u tome dvoru postade! Odmah mu donesoše svijetlo i novo ođelo, izmiše ga p obukoše. Za toliko dana trajala je radost i veselje ne samo u njihovom dvoru, već po cijelom gradu, pjevalo se i veselilo, i njega za mladog cara okruniše. Car odmah zapovjedi, te onoga ministra uhvate i da ga zetu na volju da mu sudi. On mu sve oprosti, ne dade ga ni ubiti ni objesiti, već samo oćera ga izvan njihovog carstva, da više pod vlast njihovu ne pripada. Novi car počne carovati, kad nakom malo dana njegova vladanja, evo ti mu onoga starca, koji ga je iz mora izbavio, nosi oni potpis što mu je potpisao, da će mu kad god bi što imao, od svega polovinu dati. Došavši starac u dvor, zamoli sluge da ga pred cara puste. Sluge uljezu k caru i kažu mu, da jedan starac želi k njemu uljesti. Car dopusti, i starac uljezavši pokloni mu se i poljubi mu ruku i metne mu kartu na koljeno. Car uzme i pročativši je reče mu: "Dobro, starče moj, sjedi, ja sam danas car, ali da sam i prosjak, ja ću riječ moju i potpis moj potvrditi; već pričekaj, da počnemo dijeliti. Car iznese knjigu i počnu prvo gradove dijeliti: "Ovaj" reče "meni, ovaj tebi" pišući sve na kartu, doklen sve podijele od najvišega grada do najmanje kućerice. Starac uzme svoju polovinu zapisanu svu u karti, i pokloni je opet caru govoreći: "Na, nijesam ja starac, čoek zemaljski; već sam ja anđeo Božij, kojino sam poslan bio od Boga, da tebe iz mora izbavim za tvoja dobra đela, koja si do sad pred Bogom učinio. Već caruj i uživaj, da ti bude dugovječno." Anđela nestane, a on ostane sretno vladajući.