Napomena: U Becu 1821., Vuk Stefanovic Karadzic

Poslao otac dijete u vodenicu, pa mu kazao, da ne melje nigdje u vodenici, dje nadje cosu. Kad dodje dijete u jednu vodenicu, a to u njoj sjedi coso: "Pomoz' Bog coso!"

"Bog ti pomogao sinko."

"Bili i ja mogao tu malo samljeti?"

"Bi, zasto ne bi; evo ce se moje sad izamljeti, pa onda melji koliko ti drago."

Ali dijete pomisli, sta mu je otac rekao, pa izidje na polje, i podje uz potok u drugu vodenicu. A coso brze bolje uzme malo zita, pa otrci drugim putem prije djeteta, te i u onoj vodenici malo zaspe. Kad dijete dodje u drugu vodenicu, i vidi, da je i u njoj coso, a ono podje u trecu; a coso opet uzme malo zita, pa otrci drugim putem prije djeteta i u trecu vodenicu, te zaspe; tako i u cetvrtu. Kad se vec djetetu dosadi, onda pomisli u sebi: valja da je u svakoj vodenici coso; pa sprti svoju torbu s ledja i ostane, da melje s cosom. Kad se cosino izamelje, i dijete zaspe svoje, onda k coso rece: "Ajde, sinko! da umijesimo kolac od tvoga brasna." Dijete jednako drzi u pameti, sto mu je otac kazao, da ne melje u vodenici, dje nadje cosu; ali sad vec misli: sto je tu je; pa rece cosi: "Ajde de." Coso ustane, pa razgrne djetinje brasno u mucnjaku, a djetetu rece, da donosi vodu u pregrstima. Dijete stane donositi vodu, i coso pocne pomalo zakuvavati; tako malo po malo dok se sve izamelje, i coso sve brasno zakuva, pa onda umijesi jednu veliku pogacu, pa razgrnu vatru, te je zaprecu da se pece. Kad se pogaca ispece i izvade je iz vatre, pa prislone uza zid, onda coso rece djetetu: "\Znas, sinko! sto je? Ovu pogacu ako podijelimo, nema ni meni ni tebi, vec ajde da lazemo, pa koji koga nadlaze, onaj neka nosi svu pogacu." Dijete pomisli u sebi: Vec se sad nema kuda, pa rece: "Ajde de! pocni ti." Onda coso pocne kojesta lagati, ovamo, onamo, a kad se vec izlaze i umori, onda mu dijete rece: "E moj coso! ako ti vise sto ne znas, to je sve nista; stani da ja tebi kazem jednu pravu istinu: Kad ja bija u mlado doba stari covek, onda mi imadijasmo mnogo kosnica, pa bi i ja svako jutro brojio, i sve bi cele prebrojio, a kosnica ne mogu. Kad jedno jutro prebrojim cele, a to nema najboljega celca; onda ja brze bolje osedlam pijevca, pa uzjasem na njega, i podjem traziti celca. Kad doceram trag do mora, a to on otisao preko mora, a ja za njim tragom. Kad predjem preko mora, a to covek uvatio moga celca u ralicu, pa ore za sitnu proju. Ja povicem na njega: To je moj celac, od kud tebi moj celac? A covek odgovori: Brate! ako je tvoj, eto ti ga. Pa mi da i celca, i jos punu torbu proje od izora. Onda ja uprtim torbu s projom na ledja, a sedlo s pijevca prebacim na celca, te celca uzjasem, a pijevca povedem u povodu, da se odmara. Kad budem preko mora, onda mi nekako pukne jedna uprta na torbi, te se sva proja prospe u more. Kad predjem preko mora, u tom stigne i noc, a ja onda sjasem s celca, pa ga pustim da pase, a pijevca svezem kod sebe, pa mu metnem sijena, aja legnem spavati. Kad ujutru ustanem, a to vuci dosli, te zaklali i izjeli moga celca; lezi med! po dolu do clanka, a po brdu do koljena. Onda pocnem misliti, u sto cu pokupiti med. U tom padne mi na um, da imam jednu malu sjekiricu, pa je uzmem i zadjem u sumu da ulovim kakvu zvjerku, da zgulim mjesinu. Kad tamo, a to dvije srne skacu na jednoj nozi. Onda ja potegnem sjekiricom, te im prebijem onu nogu, pa i uvatim, te zgulim s nji tri mjesine, i pokupim u nji sav med, pa pritovarim na pijevca, i odnesem kuci. Kad dodjem kuci, a to mi se rodio otac, pa mene poslju Bogu po vodicu. Sad ja pocnem misliti, kako cu se popeti na nebo, dok mi pade na um ono moje proso, sto se prosulo u more. Kad tamo dodjem, a to ono palo na vlazno mjesto, pa uzraslo do neba; te ja uz njega ajde na nebo. Kad se gore popnem, a to moja proja uzrela, pa je Bog poznjeo i umjesio od nje ljeb, pa udrobio u vruce mlijeko, te jede. Nazovem mu ja: Pomoz' Bog! A on mi odgovori: Bog ti pomogao; i da mi vodicu. Kad se vratim natrag, a to mojom nesrecom udarila kisa, pa doslo more i svu proju poplavilo i odnijelo! Sad se ja zabrinem, kako cu sici na zemlju! Dok mi padne na um, da mi je dugacka kosa: kad stojim, do zemlje, kad sjednem, do usiju, pa uzmem noz, pa sve dlaku po dlaku odrezuj, pa navezuj. Kad stigne mrak, a ja onda zavezem na dlaci jedan uzao, pa ostanem na njemu da prenocim. Ali sta cu sad bez vatre! kresivo sam imao, ali nema drva! U jedan put padne mi na um, da imam u zubunu jednu sivacu iglu, pa je izvadim, te iscijepam, pa navalim vatru i sit se ogrijem, pa legnem pored vatre spavati. Posto zaspim, a mojom nesrecom skoci varnica, te pregori dlaku, a ja strmoglav na zemlju, te propadnem do pojasa. Obrnem se tamo, amo, ne bili se kako izvadio, a kad vidim, da se neda, onda brze otrcim kuci, te donesem motiku, te se otkopam, pa odnesem vodicu. Kad dodjem kuci, a to zeteoci zanju po polju. Prigrijala vrucina, voljani Boze! da pogore zeteoci. Onda ja viknem: Kamo sto ne dovedete ovdje onu nasu kobilu, sto je dva dni duga, a do podne siroka, a po ledjima joj vrbe porasle; neka nacini lad po njivi. Brze bolje otrci moj otac, te dovede kobilu i zeteoci lijepo stanu zeti po ladu. A ja uzmem dzban, pa odem na vodu. Kad tamo, a to se voda smrzla; onda ja skinem moju glavu, te njom probijem led, i zavatim vode. Kad donesem vodu zeteocima, a oni povicu: Kamo ti glava? Ja se masim rukom, a to nema glave; zaboravio je na vodi. Onda se brze bolje vratim natrag; kad tamo, a to lisica dosla, pa vadi mozak iz moje glave, te jede; a ja polagano ajde, ajde, te se privucem blizu, pa potegnem lisicu nogom u straznjicu, a ona se uplasi, pa od straa pre.. e, a ispr.. e tefter; kad ga ja otvorim, a to u njemu pise: meni pogaca, a cosi g.. . o." Onda dijete ustane, pa uzme pogacu i otide kuci, a coso ostane gledajuci za njim.