|
|
|
Up First Prev Next Last
Naslov: Opet dijoba Jakšića
Napomena: Objavljena u Beču 1845., Vuk Stefanović Karadžić
Opet dijoba Jakšića
(iz Crne gore)
Vino piju dva brata Jakšića:
Jakšić Mitar i Jakšić Šćepane;
A pošto se napojiše vina,
Šćepanu je Mitar besjedio:
"Hajd', Šćepane, u lov da idemo;
"Jesam juče bio u planinu,
"Ranio sam plavoga jelena,
"Ne će mo l' ga danas ufatiti."
No mu Šćepan riječ besjedio:
"Ja ne mogu hodit' planinama,
"Ljuto me je zaboljela glava."
Mitar skoči na noge lagane,
Pa on uze hrte i zagare,
Sam otide u lov u planinu.
A Šćepanu ljuba besjedila:
"Čuješ li me, dragi gospodaru!
"Odijeli Mitra brata svoga,
"Al' će ti se zamaknuti ljuba
"O konopcu u tvoje dvorove"
Šćepan njojzi riječ besjedio'
"Muči ljubo, sreću izgubila!
"S kime ćemo Mitra odijelit',
"Kad on nema ni sestre, ni majke,
"Za ljubu mu ni pomena nije?"
Kad naveče nojca dolazila,
Ali Mitar iz planine dođe,
Njemu Šćepan riječ govorio:
"Hodi, Mitre, da se dijelimo."
Ciknu Mitar. kako zmija ljuta.
"A s kim ćeš me, brate, odijelit'?"
Druga njemu biti ne mogaše,
No se braća staše dijeliti,
I najprije ovce dijeljahu:
Šćepan uze prvojagnjenice,
Mitru daje stare očupane;
Pa stadoše dijeliti blago.
Šćepan uze groše i dukate
I na golo krupne talijere,
Mitru daje pare i dinare,
Tu je Mitar riječ govorio:
"Uzmi, brate, čestiti ti bili'
"Svakojako trgovac nijesam."
Kad stadoše dijelit' oružje
Šćepan uze novo i svijetlo,
Mitru daje staro isprskalo,
Tu je Mitar riječ govorio:
"Uzmi, brate, čestito ti bilo'
"Svakojako delija nijesam."
Od svašta mu daje dijo krivi.
Pa s' ondolen Mitar podignuo,
I najavi ovce očupane,
Povede ih Zvijezdi planini,
Tu Je Mitar čardak napravio,
I tu staja za devet godinah,
Na hiljadu ovce ukrdio.
A Šćepan je, Bog zna, opraznio,
Prazan sjedi, ništa ne imade,
Njemu vjerna ljuba govorila:
"O Šćepane, dragi gospodaru!
"Jes' li čuo, kako ljuđi kažu:
"Ka' je Mitar ovce ukrdio?
"Hajde uzmi konja i oružje,
"I otidi Mitru na čardaku,
"Pozovi ga u lov u planinu,
"Nek zapane Mitar na putove,
"Ti mu hajkni zvjerad iz planine,
"Naženi mu srne i jelene,
"Ne će li ga jelen razbučiti,
"Da ti bude pred ljuđma isprava,
"Pa njegove ti dojavi ovce,
"Ne bismo l' se od rđe oteli."
To je Šćepan ljubu poslušao,
I otide zelenom planinom;
Kad se Mitru primaknuo blizu,
Ali Mitar u svijaru sviri,
U svijaru brata pomenuje.
Kad to začu Jakšiću Šćepane,
On se javi Mitru bratu svome.
Skoči Mitar, poznade Šćepana,
Ruke šire, u lica se ljube,
I za bratsko pitaju se zdravlje,
Pa su onjen nojcu boravili.
A kad svanu i ogranu sunce,
Otidoše u lov u planinu,
Šćepan hajka, a Mitar zapade,
Nagna njemu plavoga jelena;
No je Mitru dobra sreća bila,
Od njega je jelen uzbjegnuo,
Na Šćepana brzo dolazio,
Šćepan mu se na put učinio,
No ga jelen rogom dovatio,
Grdnu mu je ranu načinio,
Vide mu se crne utrobice,
Pade Šćepan nasred druma puta;
K njemu brzo Mitar doskočio,
I puštio krvcu od obrazah,
Pa ga bači na pleći široke,
Donese ga svojemu čardaku,
Pa s ovacah salomi čaktare,
Brata bači doru u ramena;
Njega ćera, a najavi ovce,
A sve roni suze od obrazah,
Dokle dođe na svoje dvorove.
A izljeze Šćepanova ljuba,
Da susrete gospodara svoga;
Kad đevera Mitra ugledala,
Od njega je glavu zanijela;
Unese ga Mitar u dvorove,
Pa nabavi od mora ećima,
Svoga brata od ranah izvida.
Kad se Šćepan na noge dignuo,
Mitru bratu riječ govorio:
"Hodi, Mitre, da se osvetimo!"
Pa uvati vjerenicu ljubu,
Izvadi joj obje oči crne,
Pa joj dade tojagu u ruke,
Neka prosi, da se ljebom rani.
|
|
|